petak, 17.10.2008.
Najbolja je jednostavna
Otkad se bavim fotografijom, a sve dalje sve više, svjestan sam da je najveći problem napraviti jednostavnu fotografiju, takvu koja će ipak ostvariti ono najbitnije – biti zamijećena, zapamćena, upečatljiva, ako želite.
No, najjednostavniju poznatu fotografiju snimio je prije 80 godina Andre Kertesz, francusko-mađarski fotograf.
Jedna vilica naslonjena na tanjur do danas je inspiracija fotografima u potrazi za tajnom velike jednostavne fotografije. Istina, Kertesz je imao privilegiju biti prvi, a mi ostali sada tražimo svoju najbolju jednostavnu ili jednostavno najbolju.
Nedavno sam i sam shvatio da mi je uspjelo snimiti nešto što se približava tom idealu. Poslavši ju na natjecanje u Malmo, dobio sam i potvrdu. Moja fotografija "Lines" osvojila je zlatnu medalju FIAP-a (Fédération Internationale de l'Art Photographique) i diplomu Bengta Perssona, člana žirija.
srijeda, 09.07.2008.
Sve ih je manje...
a ipak su tu... Iako se povijest često preružno (po)igrala s njima, postoje gradovi koji su mi lijepi zato što su - ružni... Ružni su zato jer nisu imali desetljeća razvitka, nego propadanja... Uglavnom zahvaljujući životarenju iza željezne zavjese. Sjeća li se itko više što je značio taj pojam?
Moj zadnji favorit je glavni grad Estonije Tallinn, koji unatoč milijunima turista koji ga posjećuju i sve vidljivijem faceliftingu još skriva zabačena i zapuštena dvorišta u svom srcu...
Taj drevni, nekoć slobodni hanzeatski grad, podsjeća me na Bratislavu od prije šest-sedam godina, koja je također iza navrat-nanos našminkanog lica skrivala "tajne" ulice, prolaze i dvorišta u kojima sam provodio svoje slobodne fotografske minute...
četvrtak, 12.06.2008.
Kolodvori
Kamo god odem, u koji god grad, svakako obiđem željeznički kolodvor... Stockholms centralstation, Keleti i Deli PU u Budimpešti, praški, bratislavski, brnjanski, helsinški... Zagrebački, osječki, riječki, ali i male stanice poput Strizivojne, koju sam - stjecajem okolnosti - krajem devedesetih posjećivao i više nego što sam mogao zamisliti... Kolodvori, naime, vrve ljudima, životom, zato ih volim... Pa i sada u Helsinkiju često tek tako odem na glavni željeznički kolodvor, lutam sat-dva, gledam i pratim ljude, snimam... Prava škola ulične, dokumentarne fotografije... A kolodvori su uvijek prostrani i svijetli, nekako privlačno smrdljivi...
ponedjeljak, 19.05.2008.
Bruno Herendić, 1972-2008.
petak, 01.02.2008.
Hramovi
Volim crkve, hramove, bogomolje... Najviše tu atmosferu, arhitekturu i mir kakav vlada samo u crkvama. Prazne crkve, prije svega, čiji mi duh i duhovi pričaju priče o vjeri, ufanju i ljubavi. Sjećam se odlaska u Beram, malo selo u Istri, na sam Uskrs 1999. godine. Željeli smo pogledati kapelicu Svete Marije od Škriljinah i one čudesne freske iz 1474., koje je naslikao majstor Vincent iz Kastva... U centru Berma nikoga... Kuc, kuc na prva vrata - željeli bismo pogledati kapelicu... Žena u kućnom ogrtaču obuva cipele, uzima golemi ključ, pa s nama u kapelicu... Predstava samo za nas...
Divan je osjećaj u staroj sinagogi u Pragu, brnjanskoj katedrali Sv Petra i Pavla, helsinškoj crkvi u stijeni... Naravno, bez daha su me ostavile pomorska kapela na groblju iznad Orebića i ona mala u središtu Šibenika, Sv. Nikole...
petak, 03.08.2007.
Danse macabre
Volim groblja. Spomenike, natpise, drvorede, stazice... Volim groblje iznad Orebića, s nevjerojatnim kapetanskim grobnicama i prelijepom kapelom... Posjete groblju malo prije zalaska sunca, svjetlo koje obasjava zahrđale ograde i klupice, te stvara neponovljive sjene...
Ovdje u Helsinkiju groblje je povijest grada koji je bio i švedski i finski, a posebno lijep je njegov pravoslavni dio. Dok hodam između spomenika grofovima, kapetanima, veletrgovcima i generalima razmišljam o Kunderinoj "Nepodnošljivoj lakoći postojanja", o motivima groblja i grobova, o Terezinom snovima i Sabini koja je bježala od Češke, pa od Pariza sve do Amerike, kako bi tek tamo shvatila kako je sama, da ispod zemlje nema očeva, stričeva i djedova i kako tamo ne želi biti ukopana...
Za danas toliko...
PS
Poslušao sam tetu Bugenviliju i promijenio dizajn...
utorak, 19.06.2007.
Laponija
daleko na sjeveru, tisuću kilometara od Helsinkija, unutar polarnog kruga, posadio sam prošloga tjedna mladicu bora... Ona se, među milijunima stabala koliko ih imaju Laponija i Finska, neće ničime isticati, ali ću ja pamtiti dan kada sam tako daleko od kuće u tundri (p)ostavio nekakav svoj znak...
Lijepa je Laponija, zemlja koju tisuće godina nastanjuju Samiji, mali narod koji govori tri jezika, a u pisanju koriste č, ž, š i đ... Beskrajne šume, jezera - najveće i najljepše od njih je Inari - otvoreni ljudi, krasna djeca, dječaci koji se nerijetko zovu Aslak...
Jednoga dana otići ću onamo pogledati kako raste moje drvo na toj planeti na planeti, gdje sunce ovih dana uopće ne zalazi...
petak, 18.05.2007.
dvorišta
volim dvorišta, gradska dvorišta, što starija i ružnija, to ljepša... Volim skrivene kutke u dvorištima, zaboravljene i odbačene stvari, taj paralelni život nekoliko metara od glavne ulice ili trga... Tri mjeseca živim u glavnom gradu Finske i, nažalost, nigdje tih meni dragih, prljavih i zapuštenih dvorišta, kakvih sam se nagledao u Bratislavi i Zagrebu... Ovdje dvorišta služe da se parkira bicikl i kroz njih prođe...
Zato danas opet posežem u arhivu...
Za danas toliko...
utorak, 08.05.2007.
jednostavnost
ili manje je više... kako živim u zemlji gdje je jednostavnost osobna i društvena vrlina, takve su mi - pretpostavljam - u posljednje vrijeme postale i fotografije... Finska je doista čudesno lijepa u toj svojoj jednostavnosti, strogoći i obrascima...
Zato danas bez puno mudrovanja malo recentnih fotografija
Za danas toliko...
srijeda, 25.04.2007.
samoća (drugi dio)
volim besciljna lutanja s fotoaparatom, potpuno neopterećen hoću li (ili hoće li na mene) naletjeti zgodan motiv.... I opet, moja (fotografska) samoća hrani se samoćom drugih ljudi... Netko će reći "izbjegavaš kontakt", no ja ipak mislim da je divno samo odškrinuti vrata tuđeg svijeta, tek usput zaviriti... A i Doisneau je u pravu kada kaže da "današnji fotografi svoje aparate drže poput oružja, pa su i ljudi manje prijateljski raspoloženi".
Volim besciljna lutanja središtem nekog grada, jer svaki haustor i dvorište puni su priča...
Danas ponovno dvije fotografije...
Za danas toliko...